Jeftine stvari uvek izađu deset puta skuplje

Postoji psihološka zavera koja se naziva „iluzija povoljnosti“. Mozak nas proganja da činimo brze odluke, posebno kada vidimo popuste i „akcije“. Nije do nas — to je marketing koji koristi našu potrebu za sigurnošću i osećaj da „štedimo“. Ali štednja jeftinom zamenom nije štednja — to je odložena potrošnja. Na kraju, ti artikli koji su „bili jeftini“ skupljaju se kao vizuelni i emocionalni dug.

Juče sam sređivala ormar i cipelarnik i naišla sam na par cipela koje su toliko neudobne da ne mogu da napravim ni deset koraka u njima. Kupila sam ih samo zato što su bile na popustu. Pored njih, nekoliko komada garderobe kupljenih po nekim „akcijskim“ cenama — stvari koje se posle prvog pranja razvuku, izgube oblik ili izgledaju potpuno izbledelo.. Stoje tu, zauzimaju dragocen prostor u mom domu i podsećaju me na sopstvene greške.

Ali ovo je samo početak. Koliko sam puta donela kuci meso na popustu koje se pokazalo pokvarenim? Ili sir, mleko, keks — proizvode koji su bili „posebna ponuda“ a otvorila sam ih kuci samo da bih shvatila da su loši i da ih moram baciti? To je posebno čest slučaj kod nas u Srbiji — ta takozvana „ponuda“ koja je često samo prikrivena prevara. Bacam novac i bacam hranu, i onda izlazim skuplje nego da sam od početka kupila kvalitetno.

I tada sam ponovo shvatila: nisam uštedela — nego sam bacila novac verujući u iluziju povoljnosti.

Međutim, ova lekcija se u mom životu nikada nije završavala samo na materijalnim stvarima.

Najskuplje lekcije sam naučila onda kada sam prihvatala „besplatne“ usluge ili popuste od ljudi. Znaš ono kad ti neko učini uslugu pa neće da naplati, ili ti ponudi nešto prejeftino u ime prijateljstva? Na kraju ti to presedne. Platiš kroz obaveze, emotivne dugove, usluge za uslugu u nevreme i osećaj da si nekome nešto dužna do kraja života. Ta „jeftina“ usluga te na drugom kraju uvek izađe deset puta skuplje nego da si otišla, pošteno platila punu cenu i sačuvala čist obraz i mirnu glavu.

Zbog toga sam uvela jedno zlatno pravilo u svoj život: Ako trenutno nemam novca za nešto kvalitetno — strpiću se. Sačekaću, skupiću, ili neću ni imati. Ali više ne kupujem jeftine zamene samo da bih zadovoljila trenutnu želju.

Isti ovaj zakon važi i za međuljudske odnose.

Ako u svoj život pustiš „jeftine“ ljude — one bez etike, bez dubine, sa jeftinim motivima i još jeftinijom rečju — račun koji ti na kraju ispostave biće papren. Platićeš ga svojim živcima, svojim mirom, svojim vremenom i sopstvenim samopoštovanjem.

Kvalitet košta — bilo da se radi o dobrom komadu odeće, poštenoj usluzi ili čoveku na koga se možeš osloniti. Ne tvrdin da sve ono što je skupo mora biti ispravno i udobno — nije uvek tako. Ali u mom slučaju, gotovo pa nikada akcija i popust nisu bili prava verzija tog proizvoda. Akcija je uvek bila loša odluka, a skupo se pokazalo kao jedina ispravna investicija. Bez iznimke.

A vi? Koliko puta u životu ste platili najskuplju cenu upravo onda kada ste mislili da ste prošli „jeftino“?

Do sledećeg sloja,

Vona-N.

By:

Posted in:


Postavi komentar