„S’ namerom dođoh u veliki grad, ostavih za sobom svoje rodno mesto…“
Kad god čujem ove stihove, zatreperi mi nešto u stomaku. Nije to samo pesma, to je himna svakog provincijalca koji je spakovao život u dva kofera, kupio kartu u jednom pravcu i krenuo da osvaja svet, ili bar da preživi u velikom gradu.
Kao neko ko je posle srednje škole upisala višu školu i otišla u Novi Sad, pa se kasnije seljakala kroz još nekoliko gradova, da bi se poslednjih godina definitivno skrasila u Beogradu, o podstanarskom životu znam sve. Ne iz priča, nego iz prve ruke, sa svim koferskim modricama na duši.
- Prve stanarske stanice i iluzije o slobodi
Sećam se tog prvog odlaska od kuće. Mislila sam: eto me, slobodna sam, sama svoja gazdarica, niko mi ne zvoca kad ću da dođem i šta ću da obučem.
A onda te dočeka prvi stan. Obično je to neka garsonjera sa nameštajem iz sedamdesetih, gde frižider zuji kao avion pred pad, krevet ima onaj naglašeni nagib u sredini zbog kojeg se budiš sa kiflom u kičmi, a tepih pamti još radne akcije. Tu shvatiš da „sloboda“ ima prilično visoku cenu, a bogami i prilično sumnjiv miris ustajalosti.
- Stanodavci: galerija likova sa ključem u džepu
A tek stanodavci… O njima bi mogla da se napiše ozbiljna psihološka studija. Tu imaš nekoliko neuništivih tipova:
Inspektor-vlasnik: onaj koji živi u zgradi prekoputa ili, ne daj bože, na spratu iznad, i tačno zna kad si ušla, kad si izašla, s kim si pila kafu i zašto ti sijalica u hodniku gori duže nego obično.
Muzej-kolekcionar: lik koji ti izdaje stan, ali je unutra ostavio sve svoje porodične goblene, porcelanske kučiće, kristalne vaze i regale od punog drveta koje ne smeš ni krivo da pogledaš, a kamoli da pomeriš dva santimetra da bi ti stan ličio na nešto moderno.
Sezonski matematičar: čovek koji svakih par meseci, uz jutarnju kafu, dobije božansku inspiraciju da su „troškovi porasli“ i da kirija mora gore, iako je stan i dalje u kamenom dobu.
- Opet u kutijama: kad pukne film
Evo me, opet pred selidbom. Opet isto mučenje.
I da budem iskrena do kraja, nekad mi se samo plače i vrišti iz glasa. Onako, iz stomaka. Zbog onih sitnih nepravdi kroz koje prolazim samo zato što sam u podređenoj situaciji, jer trenutno nemam gde, jer mi je ruka vezana. Dođe mi da polomim sve te kutije kad shvatim kroz šta opet moram da prođem: nađi stan, spakuj se, preseli se, raspakuj, adaptiraj prostor, upoznaj kraj, prilagodi se…
I sve to sa jednim jedinim ciljem, da se konačno smestiš, da središ tuđi prostor da liči na tvoj dom, da udahneš malo mira… a onda da ti taj isti stanodavac, čim vidi da si se ukorenila, krene sa sitnim ucenama koje polako, ali sigurno prerastaju u veće. Jer zna da mu se može. Zato što si u njegovoj šaci.
A najgore od svega? Okolina. Društvo.
Oni isti koji sede u komforu tuđih ili roditeljskih kvadrata, pa te gledaju preko ramena i časte te „duhovitim“ komentarima o tvojoj navodnoj nesposobnosti da u ovim godinama „imaš svoje nešto“. Kao da se stanovi kupuju na trafici, kao da se poštenim radom i životom u Srbiji preko noći rešava stambeno pitanje, i kao da je kirija stvar izbora, a ne ekonomske prinude.
Titule poput „nomad“ i „čergarka“ odavno nosim. Nisu me uplašile, nisu me slomile, samo su me očvrsnule do granice bola.
Jer, ma koliko puta da se spakujem u te proklete kartonske kutije, ma koliko puta morala da skupljam sopstveni mir po tuđim ćoškovima, moja duša i moj obraz ostaju moji. Zidovi se okreče, stanodavci odu u zaborav, a ja ću već nekako stati na svoje noge. U uspravnom stavu.
A oni neka zadrže svoje kvadrate, uz uslov da u njima nekad pronađu malo ljudskosti.
Znam da nisam jedina. Iza svakog prozora u ovom gradu verovatno stoji neko ko računa kiriju i broji kutije.
Pa me zanima, a vi, da li ste nekad selili ili ste pustili korene tu gde ste rođeni i ceo život živeli?
Do sledećeg sloja,
Vona-N.
