Domaćice i kućanice: O nevidljivom radu i potcenjenom carstvu

Živimo u vremenu u kojem se gotovo sve meri satima prekovremenog rada, uspehom na LinkedInu, brojem završenih projekata i brzinom kojom uspevamo da žongliramo između posla, teretane, obaveza i kafe sa prijateljima. U toj opštoj trci za uspehom postoji jedna reč koja je u savremenom rečniku gotovo dobila podrugljivo značenje.

Domaćica.

Kada danas kažeš da si domaćica, ili da ti je prioritet da tvoj dom bude mesto mira, toplog hleba, porodične bliskosti i uređenog života, često dobiješ onaj čudan pogled, pomešan sa prikrivenim sažaljenjem. Kao da si upravo priznala da si odustala od života, zatvorila se u četiri zida i dobrovoljno potpisala kapitulaciju pred modernom civilizacijom.

A istina je, rekla bih, sasvim drugačija.

Biti domaćica ne znači sedeti skrštenih ruku i čekati da neko drugi obezbedi egzistenciju. To nije dokolica, niti život bez ambicija. To je posao koji nema radno vreme, godišnji odmor, platu ni zvaničnu titulu. To je svakodnevni, često nevidljivi menadžment jednog malog sveta. To je umeće da od četiri zida stvoriš utočište, mesto na koje se ljudi vraćaju kada ih spoljni svet umori, razočara ili jednostavno iscrpi.

A upravo je taj rad, u našoj trci za karijerama, titulama i dokazivanjem, postao strašno potcenjen.

Svi vide čist pod, skuvan ručak, ispeglanu košulju i osete miris vanile kada uđu u stan. Malo ko vidi sate planiranja, organizacije, brige, odricanja i mentalnog opterećenja koji stoje iza prividno jednostavne svakodnevice. Malo ko razmišlja koliko je energije potrebno da jedna kuća funkcioniše, da porodica ima svoj ritam, a dom ostane mesto mira.

Društvo je u tom smislu prilično kontradiktorno. S jedne strane govori o važnosti porodice, topline doma i tradicionalnih vrednosti, a s druge neretko nipodaštava ženu koja je odlučila da upravo tome posveti život. Kao da njen izbor automatski znači nedostatak ambicije, sposobnosti ili intelektualnog potencijala.

Najviše me, ipak, pogađa što omalovažavanje ovog poziva ne dolazi samo od muškaraca, već često i od samih žena.

Moja majka je ceo život bila domaćica. I što sam starija, sve više razmišljam koliko je zapravo bio velik njen posao. Danas, kada pogledam unazad, čini mi se da je ta njena svakodnevna, tiha i nikada dovoljno priznata uloga zaslužila mnogo više priznanja nego što ga je ikada dobila. Možda čak i medalju i orden kakve dodeljujemo za velike životne poduhvate.

Jer, kada malo bolje razmislim, koliko je samo rada, strpljenja, odricanja i ljubavi utkano u godine provedene u stvaranju doma i podizanju porodice? Koliko je toga uradila, a da nikada nije bilo upisano ni u kakvu biografiju ili radnu knjižicu?

I koliko je još takvih žena čiji se životni doprinos podrazumevao, umesto da bude cenjen?

Da se razumemo, ako neka žena želi da gradi imperiju u korporaciji, da bude direktorka, preduzetnica ili naučnica – kapa dole. Neka pomera granice i osvaja svet. Ali ako druga žena želi da njeno carstvo bude njen dom, da joj radost donose porodica, uređen prostor, zajednički ručkovi i miran ritam svakodnevice, zašto bi taj izbor bio manje vredan?

Zašto je postalo gotovo neprijatno izgovoriti: „Želim da moj dom bude moje remek-delo“?

I ne, ovo nije tekst protiv zaposlenih žena, niti poziv na povratak u neke prošle, idealizovane modele života. Nije ni tvrdnja da svaka žena treba da bude domaćica. Ovo je samo poziv da prestanemo da merimo vrednost žene isključivo njenim profesionalnim statusom i visinom plate.

Jer budimo realne: onaj ko misli da je lako voditi domaćinstvo, kuvati, čistiti, organizovati svakodnevicu, brinuti o deci, planirati porodični život i pritom sačuvati živce, strpljenje i osmeh na licu, neka slobodno pokuša da preuzme tu ulogu na nedelju dana. Bez pauze, bez radnog vremena i bez očekivanja da će ga neko na kraju meseca za taj trud nagraditi.

Kuća se ne gradi samo od cigala, već i od energije, pažnje, vremena i ljubavi. A žena koja u nju ulaže sebe nije ni manje pametna, ni manje sposobna, ni manje ambiciozna od žene koja vodi veliki poslovni sistem.

Možda samo ima drugačiju predstavu o tome šta za nju znači uspeh.

I zato, sledeći put kada neko sa podsmehom izgovori reč „domaćica“, neka se seti da iza tog naziva često stoji čitav jedan nevidljivi svet rada, odgovornosti i odricanja.

Jer nije svaka imperija izgrađena od stakla i čelika. Neke su izgrađene od ljubavi, svakodnevne brige, mirisa ručka i otvorenih vrata doma u koji neko jedva čeka da se vrati.

A i to je, složićemo se, jedno veliko životno delo.

Šta vi mislite o tome?

Do sledećeg sloja,

Vona-N.

By:

Posted in:


Ostavite odgovor